BOSNA I HERCEGOVINA
FEDERACIJA BOSNE I HRECEGOVINE
HERCEGOVAČKO-NERETVANSKI KANTON
Broj: 58 0 P 184108 17 Gž
Mostar, 29.04.2021. godine
Kantonalni sud u Mostaru, u vijeću sastavljenom od sudija: Sanje Začinović, kao predsjednika vijeća, Merime Ćatić i Vere Sudar, kao članova vijeća, u parničnom postupku tužitelja N.G., iz G., …, koga zastupa punomoćnica Fahira Rizvanbegović-Kajtaz, advokat iz Mostara, protiv tužene „Addiko Bank“ d.d. Sarajevo, Trg solidarnosti broj 12, Sarajevo (ranije „Hypo Alpe Adria Bank“ d.d. Mostar), koju zastupaju punomoćnici iz ZAK „Kebo & Guzin“, advokati iz Mostara, radi utvrđenja ništavosti i isplate, v.sp. 4.000,00 KM, odlučujući o žalbi tužene na presudu Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 P 184108 16 P od 29.09.2017. godine, na sjednici vijeća održanoj 29.04.2021. godine, donio je:
PRESUDU
Žalba se uvažava i prvostepena presuda preinačava u 1. stavu izreke tako da se odbija tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži utvrđenje ništavosti ugovora o kreditu broj 1637096201 koji je zaključen između tužitelja i tužene 10.04.2008. godine, te da je slijedom ovog utvrđenja tužena dužna tužitelju isplatiti 7.303,67 KM uz zakonsku zateznu kamatu od dana podnošenja tužbe do isplate.
Ukida se prvostepena presuda u 2. stavu izreke kojim je odlučeno o parničnim troškovima i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje radi odluke o eventualnom tužbenom zahtjevu i parničnim troškovima.
Obrazloženje
Prvostepenom presudom u 1. stavu izreke utvrđen je ništavim ugovor o kreditu broj 1637096201 koji je zaključen između tužitelja i tužene 10.04.2008. godine, te je slijedom ovog utvrđenja tužena obavezana da tužitelju isplati 7.303,67 KM uz zakonsku zateznu kamatu od dana podnošenja tužbe do isplate.
U 2. stavu tužena je obavezana da tužitelju nadoknadi parnične troškove u iznosu od 1.650,00 KM, uz zakonsku zateznu kamatu od dana donošenja presude do isplate.
Blagovremenom žalbom prvostepenu presudu pobija tužena iz svih zakonom predviđenih razloga, te predlaže da drugostepeni sud prvostepenu presudu preinači na način da odbije u cjelosti tužbeni zahtjev, ili predmet vrati na ponovni postupak.
Tužitelj nije odgovorio na žalbu.
Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga, kao i u smislu odredbe čl. 221. Zakona o parničnom postupku (Službene novine F BiH broj: 53/03, 73/05, 19/06, 98/15, u daljem tekstu ZPP), ovaj sud je odlučio kao u izreci, iz sljedećih razloga:
Iz spisa proizilazi da su tužitelj i tužena 10.04.2008. godine zaključili ugovor o kreditu broj 1637096201 (dalje: Ugovor), kojim je ugovoreno da se tužitelju odobrava kredit u iznosu od 24.256,00 CHF, na rok od 180 mjeseci, da će tužitelj kredit otplaćivati u skladu sa planom otplate, plaćanjem jednakih mjesečnih anuiteta u iznosu od 217,02 CHF (čl. 3), da je tužena ovlaštena izvršiti konverziju obaveze izražene u CHF u skladu sa službeno utvrđenim kursom Centralne banke BiH na dan dospjelosti odnosno ispunjenja obaveze (čl. 10). U čl. 2. ugovorena je promjenljiva godišnja kamatna stopa, koja je u trenutku zaključivanja ugovora 7,15%, utvrđena u zavisnosti od kretanja 12-mjesečne LIBOR kamatne stope uvećane za maržu. Odredbom čl. 11. određeno je da za sve što nije Ugovorom regulisano vrijede odredbe općih akata banke i važeći propisi.
Prvostepeni sud je zaključio da se radi o ugovoru deviznom kreditu, što je suprotno odredbama Zakona o deviznom poslovanju (Službene novine Federacije BiH broj 35/98), da je u Ugovoru jasno određena obaveza tužene o novčanom iznosu koji treba staviti na raspolaganje tužiocu, ali da nije određena obaveza tužioca, jer je neodređena i neodrediva kamatna stopa, odnosno elementi na osnovi kojih će se utvrđivati njena promjenljivost, pošto nije određeno za koju valutu, rok i tip se utvrđuje LIBOR, a nije nužno da to bude valuta na koju se odnosi ugovor o kreditu, pa primjenom čl. 103. u vezi sa čl. 47. Zakona o obligacionim odnosima (Službeni list SFRJ broj 29/78, 39/85 i 57/89, Službeni list R BiH broj 2/92 i 13/94, Službene novine Federacije BiH broj 29/03, dalje: ZOO) usvaja osnovni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništavosti Ugovora.
Iz nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke proizilazi da je predmetni kredit isplaćen i otplaćivan u konvertibilnim markama, pa se ne radi o deviznom kreditu, već o ugovoru o kreditu uz valutnu klauzulu, sa promjenljivom kamatnom stopom, a što je u skladu sa pozitivnim propisima koji su bili na snazi u vrijeme zaključivanja ugovora i koji nisu propisali da su nedozvoljeni ugovori sa valutnom klauzulom.
Ovakav stav zauzeo je i Vrhovni sud rješavajući o spornom pravnom pitanju, u odluci broj 58 0 P 135023 16 Spp od 25. 5. 2016. godine:
„1. Ugovori o kreditu zaključeni između fizičkih lica i banaka u švicarskim francima, čija je isplata izvršena u KM, u kojoj valuti se vrši otplata anuiteta i plaćanje kamata, predstavljaju ugovore sa valutnom klauzulom.
2. Zakonom o deviznom poslovanju u FBiH predviđena je mogućnost zaključenja ovakvih ugovora između domaćih fizičkih lica i banaka, pa se ne radi o ništavom pravnom poslu u smislu člana 103. i 105. Zakona o obligacionim odnosima.“
Nema mjesta za primjenu odredbe čl. 395. ZOO kojom je propisano da u slučaju da novčana obaveza protivno posebnom zakonu glasi na plaćanje u zlatu ili nekoj stranoj valuti, njeno ispunjenje se može zahtijevati samo u domaćem novcu prema kursu koji je važio u trenutku nastanka obaveze. Za primjenu čl. 395. ZOO uslov je da je obaveza utvrđena protivno Zakonu, a Zakon o deviznom poslovanju koji je bio na snazi u vrijeme zaključivanja predmetnog ugovora i Zakon o centralnoj banci (Službeni glasnik BiH broj 1/97, 29/02, 8/03, 13/03, 14/03, 9/05, 76/06, 32/07), nemaju odredbu koja zabranjuju ugovaranje obaveze vezano za stranu valutu. Čl. 56. Zakona o deviznom poslovanju odnosi se na devizne kredite, a što nije u konkretnom slučaju. Nije zabranjeno ni ugovaranje promjenljive kamatne stope, pa nema osnove za utvrđenje ništavosti ugovora iz tih razloga.
Nema osnove za utvrđenje ništavosti Ugovora ni primjenom čl. 47. ZOO, kojim je propisano je da je ugovor ništav kad je predmet obaveze nemoguć, nedopušten, neodređen, ili neodrediv. Prema čl. 1065. ZOO predmet ugovora o kreditu je iznos novčanih sredstava koji banka odobrava korisniku kredita, a koji korisnik treba da vrati, iznos kamate i vrijeme u kojem ukupan iznos treba biti vraćen. Dakle, da bi ugovor bio ništav treba postojati neodređenost, ili neodredivost obaveza u bitnim elementima.
Iznos koji tužitelj treba da vrati kroz redovnu kamatu i glavnicu određen je u broju mjesečnih otplata, a pojedinačni iznosi samo u CHF, ali je ugovoreno da će se otplaćivati u KM prema službeno utvrđenom kursu Centralne banke na dan dospjelosti odnosno ispunjenja obaveze.
Centralna banka za više valuta objavljuje službeni kurs: kupovni, srednji i prodajni, a u slučaju CHF valute u pravilu se radi o međusobno različitim vrijednostima, tako da iznos obaveze korisnika kredita zavisi od tipa kursa koji tužena primijeni. U ugovoru nije određeno koji kurs će se primijeniti, a dan dospjelosti i dan ispunjenja obaveze mogu biti različiti dani.
Dakle, ne radi se o određenoj obavezi, ali je obaveza odrediva izborom tipa kursa i dana na koji će se utvrditi.
Kamatna stopa je ugovorena kao promjenljiva na godišnjem nivou, utvrđena u zavisnosti od kretanja 12-mjesečne LIBOR kamatne stope, uvećana za maržu, te da će usklađivanje visine kamatne stope sa kretanjem LIBOR-a banka vršiti jednom godišnje na dan 31. 12. a u slučaju promjene kamatne stope sačiniti će novi otplatni plan za anuitete koji dospijevaju nakon datuma promjene kamatne stope i uz obavještenje o promjeni kamatne stope dostaviće korisniku kredita.
Finansijskim vještačenjem obrazloženo je značenje kamatne marže i LIBOR-a, iz čega je jasno da je kamatna marža fiksni dio kamatne stope koji utvrđuje svaka banka za sebe, na osnovi elemenata koji su na dan zaključivanja ugovora do tada utvrđeni i procijenjeni, pa nema osnove za njenu promjenu. LIBOR predstavlja dnevnu referentnu kamatnu stopu po kojoj međunarodne banke na londonskom tržištu međusobno posuđuju novac. LIBOR stopa objavljuje se svakog dana na internetu, a računa se za više valuta i više rokova dospijeća, što znači određenost LIBOR-a direktno utiče na visinu referentne kamatne stope, a time i ukupne kamatne stope.
Tužena je za sporni ugovor odredila samo rok za koji se utvrđuje LIBOR (kao 12-mjesečni), dok su valuta LIBOR-a i visina kamatne marže neodređeni.
Međutim, iz nalaza i mišljenja vještaka proizilazi da je tužena donosila odluke kojim je utvrđivala visinu kamatne stope gdje je određena visina LIBOR-a i visina kamatne marže, pa je tužilac mogao znati kolika je ukupna kamatna stopa. Finansijskim vještačenjem je prema okolnostima vještačenja koje je predložio tužilac napravljen obračun sa primjenom 12-mjesečnog LIBOR-a za CHF na dan 31. 12.
Činjenica da je u vještačenju bio moguć obračun ukazuje da su svi elementi kamatne stope određeni ili odredivi.
Odredbom čl. 100. ZOO propisano je da kada je ugovor zaključen prema unaprijed odštampanom sadržaju ili na drugi način pripremljen i predložen od jedne ugovorne strane, nejasne odredbe treba tumačiti u korist druge ugovorne strane, ali tužilac nije tražio da se primijeni valutni kurs i kamatna stopa u kojoj je LIBOR određen sa valutom, tipom i rokom dospijeća koji su za njega najpovoljniji.
Tužitelj je potpisom Ugovora prihvatio primjenu čl. 11. kojim je ugovoreno da prihvata odredbe opštih akata tužene, pa je imao pravo i obavezu da izvrši uvid u sve odluke tužene koje bi bile od značaja za realizaciju spornog ugovora. Pošto je tužena internim odlukama utvrđivala kamatnu stopu, onda se ne može govoriti o neodređenosti ili neodredivosti ovog bitnog elementa ugovora. Druga stvar je da li je LIBOR bio pravilno određen, što bi moglo uticati samo na visinu obaveze.
Tužena je u čl. 11. Ugovora preuzela obavezu da tužioca pismeno obavijesti o visini kamatne stope i iznosu redovne kamate na preostali dug, ali neispunjavanje ove obaveze je bez uticaja na pravnu valjanost Ugovora.
Dakle, parnične stranke su zaključile Ugovor kojim su se saglasile o svim bitnim elementima koji su određeni ili dovoljno odredivi. Okolnost što je tužena pripremila ugovor ne ukazuje na njen monopolistički položaj, niti su time prekršena načela ravnopravnosti, savjesnosti i poštenja stranaka. Odredbom čl. 72. st. 1. ZOO propisano je da u slučaju kada je za zaključivanje ugovora potrebno sastaviti ispravu, ugovor je zaključen kada ga potpišu sva lica koja se njime obavezuju, što podrazumijeva da druga ugovorna strana, prije potpisivanja, u smislu ostvarivanja načela ravnopravnosti i autonomije volje, kao i ostalih načela obligacionog prava, mora biti upoznata sa odredbama i uslovima iz ugovora i mora saglasnošću volje pristati na ponuđene uslove. Tužilac je slobodnom voljom izabrao tuženu kao kreditora i slobodnom voljom potpisao ugovor, ne spori da ga je pročitao i razumio. Iz izvedenih dokaza ne proizilazi da u odnosu na druge institucije kojim je dozvoljeno kreditiranje tužena ima monopolski položaj, pa ništa od navedenog ne ukazuje da su povrijeđene odredbe čl. 11, 12. i 14. ZOO.
Zbog navedenog osnovni tužbeni zahtjev trebalo je odbiti, pa je primjenom odredbe čl. 229. tač. 4. i čl. 397. st. 3. ZPP odlučeno kao u izreci.
U ponovnom postupku prvostepeni sud treba odlučiti o eventualnom tužbenom zahtjevu i o parničnim troškovima.
Predsjednik vijeća
Sanja Začinović